Viktor Frankl, profesor neurlogije i psihijatrije na osnovu osobnog iskustva preživljavanja tragedije holokausta (prošao je kroz pakao nekoliko konclogora od kojeg je nama najpoznatiji Auschwitz, a Türkheim je bio „tek depandansa“ također zloglasnog Dachaua) osmislio je Logoterapiju. Samu logoterapiju bi najlakše bilo opisati kao terapiju smisla. U ovoj knjizi opisuje svoja iskustva iz tih logora. Ova fascinantna knjiga na stotinjak stranica daje nam pogled na životu unutar žice. Impresivan je način na koji opisuje te nemile događaje, bez samo sažaljenja, ljutnje i potrebe da se osveti. U drugom, nešto kraćem dijelu daje se sažet pregled osnovnih principa i postavki Logoterapije. Čitajući ovo štivo dobije se uvid u to kako se i najgore traume mogu integrirati i nakon njih nastaviti sa životom. Mene je osobno najviše fascinirala njegov stav o trenucima kada je logorašima život visio o koncu. U nekom trenutku bilo bi objavljeno da određen logoraša mora negdje otići (to je često značilo da su velike šanse da budu ubijeni). Kada bi na popisu vidjeli svoj broj ili broj neke njima bliske osobe (u logoru nisu bili nitko doli broj, nešto poput identifikacijskog broja u poreznoj upravi ili banci ili broja na popisu kupaca neke velike korporacije) u njima bi proradio instinkt da učine sve da s nje maknu svoj broj ili broj drage osobe makar to značilo da će netko drugi biti postavljen na listu i vjerojatno otići u smrt i tu Viktor Frankl kaže: „Mi koji smo se vratili kući, zahvaljujući mnogim sretnim okolnostima ili čudu – kako se god to zvalo, u srcu dobro znamo: najbolji od nas nisu se vratili.“ Mislim da je ovo knjiga koja se svakom može najtoplije preporučiti i da je danas možda čak i aktualnija nego u doba njena nastanka jer daje pogled unatrag na nešto što nas možda tek očekuje.
